Vika

Vještičja je religija prema našim legendama počela prije više od 35 000 godina, kad je temperatura u Europi počela padati, a velike se ledene ploče polako povlačile prema jugu. Po plodnoj
tundri, punoj životinjskoga života, male su grupe lovaca slijedile sjeverne sobove i goleme bizone. Imali su samo najprimitivnija oruđa, no neki su pojedinci bili posebice nadareni, mogli su
»prizvati« stoku do litice i provalije, gdje se nekoliko životinja, voljnom žrtvom, dopustilo uloviti u zamku. Ovi su se nadareni šamani mogli uskladiti s duhom stada i tako osvjestiti pulsirajuće ritmove koji prožimaju sve živo, ples dvostruke spirale, vrtloženje u postojanje i vrtloženje van njega. Svoje uvide nisu izražavali intelektualno već u slikama: Majke Boginje, One koja rađa i oživotvoruje sve postojeće; i Rogatoga Boga, lovca i lovine, koji vječno prolazi vratima smrti da bi se život nastavio.



Šamani su se da bi se poistovjetili sa božanstvom i stadom ogrtali životinjskom kožom i stavljali rogove; svećenice su tijekom obreda bile nage, utjelotvorujući Boginjinu plodnost. Život i smrt su bili jedan tijek; mrtve su pokapali kao da spavaju u maternici, zajedno s oružjem i nakitom, da bi se mogli probuditi u novom životu. U udubinama alpskih špilja nađene su lubanje velikih medvjeda koje su donosile proročanstva koja su vodila pleme. U nizozemnim su vodama ženke soba, utrobe napunjene kamenjem koje je utjelovljivalo sobovske duše, potopljene u vode majčine maternice, tako da se žrtve lova ponovno rode.
Na Istoku – u Sibiru i u Ukrajini – Boginja je bila Gospodarica mamuta; isklesana je od kamena s nabreklim
oblinama koje su utjelovljivale njezine darove obilja. Na Zapadu, u velikim špiljskim hramovima južne Francuske i Španjolske, duboko u Zemljinoj maternici obavljali su se njezini rituali. Tu su velike polarne sile naslikane kao bizon i konji, jedni preko drugih, pojavljujući se na špiljskim zidovima kao duh iz sna.
Spiralni je ples viđen i na nebu: u Mjesecu koji mjesečno umire i preporađa se; u Suncu, čija rastuća svjetlost donosi ljetnu toplinu a slabljenje zimsku hladnoću. Mjesečeva je putanja
urezana na kost, a Boginja drži bizonski rog, koji je ujedno rastući Mjesec.
Led se povukao. Neka su plemena slijedila bizone i sobove dalje na sjever. Druga su preko Aljaske prešla u Ameriku. Oni koji su ostali u Europi vratili su se ribolovu i skupljanju divljega bilja i
školjki. Logore su čuvali psi i usavršena su nova oruđa. Oni koji su imali unutrašnju moć shvatili su da se pojačava zajedničkim radom. Prerastanjem izoliranih naselja u sela, šamani i svećenice združili su snage i podijelili znanje. Formirani su prvi koveni* . Duboko usklađeni s biljnim i životinjskim životom, krotili su
životinje umjesto dotadašnjega lova i uzgajali ovce, koze, krave i svinje. Sjemenje nisu više samo skupljali nego i sijali, tako da izraste ondje gdje je bačeno. Lovac je postao Gospodar žita, u jesen nakon žetve žrtvovan, zakopan u Boginjinu maternicu i u proljeće preporođen. Gospodarica divljega života postala je
Ječmenom majkom, a ciklusi Mjeseca i Sunca označavali su vrijeme za sjetvu i žetvu te ispašu.
Sela su prerasla u prve gradiće i gradove. Boginja je slikana na omaljanim zidovima svetišta, kako rađa Božansko dijete – svojeg pratitelja, sina i sjeme. Rasprostranjena trgovina donijela je kontakt s tajnama Afrike i Zapadne Azije. U zemljama jednom pokrivenim ledom otkrivena je nova moć, sila koje poput proljetnih voda teče kroz samu zemlju. Otkriveno je da određeno kamenje povećava tijek moći.
Postavljeno je na povoljnim mjestima u ogromnim redovima i krugovima koji označavaju vremenske cikluse. Godina je postala velikim kolom podijeljenim na osam dijelova: solsticije i ekvinocije
i četiri ravnomjerno raspoređena datuma između njih, kad su se održavale velike svetkovine i palile vatre. Sa svakim ritualom, sa svakom Sunčevom i Mjesečevom zrakom koja je dodirnula kamen
u vrijeme moći, sila se povećala. Kamenje je postalo velikim spremnicima suptilne energije, prijelazima između svjetova vidljivoga i nevidljivoga. Unutar krugova, pokraj menhira i dolmena i grobnih prolaza, svećenice su mogle doživjeti tajne vremena i skrivenih kozmičkih struktura. Matematika, astronomija, poezija, muzika, medicina i razumijevanje djelovanja ljudskoga uma razvijali su se paralelno s učenjima dubljih misterija. No kasnije su se razvile kulture koje su se posvetile ratnoj umjetnosti. Indoeuropljani su nakon brončanoga doba u valovima osvajali Europu. Ratnički bogovi istjerali su Boginjin narod iz plodnih nizozemlja i krasnih hramova, na brežuljke i visoke planine gdje su postali poznati kao Sidhe, Picti ili Pixiji, vilinski narod. Mitološki ciklus Boginje i Pratitelja, majke i božanskog djeteta, koji je vladao 30 000 godina, promijenjen je da bi se povinovao
vrijednostima osvajačkih patrijarha. Boginja se u Grčkoj, u svojim brojnim oblicima, »udala« za nove bogove – rezultat je olimpski panteon. Pobjednički Kelti su na britanskim otocima usvojili mnoge značajke Drevne religije i uključili je u druidske misterije. Vilinski je narod uzgajao stoku na kamenitim brežuljcima,
živio u travom pokrivenim okruglim kućama i sačuvao Drevnu religiju. Kovene su vodile plemenske majke, nazvane »Kraljicama Elphama« tj. Elflanda, zajedno sa svećenikom, Svetim Kraljem,
koji je utjelovljivao umirućeg Boga i na kraju svoje službe prolazio kroz ritualnu smrt. Slavili su osam svetkovina godišnjeg ciklusa divljim procesijama jahanja, pjevanjem i paljenjem ritualnih vatri. Došljaci su se često pridruživali; miješali su se i međusobno ženili i za mnoge se je seoske obitelji govorilo da imaju »vilinske krvi«.
Druidske škole te poetske irske i velške škole sačuvale su mnoge drevne misterije.
Kršćanstvo je isprva donijelo malo promjena. Seljački je puk u pripovijesti o Kristu vidio samo novu inačicu drevne priče o Boginji Majci i njezinom božanskom djetetu koje se žrtvuje i preporađa. Svećenice su za Sabate ili velike svečanosti često predvodile plesove. Koveni koji su čuvali znanje o suptilnim silama, nazvani su Wicca* ili Wicce, od anglosaksonske korijenske riječi koja znači »svinuti ili oblikovati«. Oni su mogli nevidljivo oblikovati prema svojoj volji. Iscjeliteljice, učiteljice, pjesnice i babice bile su središnje figure svake zajednice.
Polagano su počeli progoni. Trubaduri su u XII. i XIII. stoljeću ponovno oživjeli neke aspekte Drevne religije, pišući
pjesme Boginji pod krinkom plemenitih dama. U čast Marije, koja je vremenom preuzela mnoge aspekte drevne Boginje, izgrađene su veličanstvene katedrale. Vještičja su umijeća proglašena herezom – ossorski je biskup 1324. optužio irski koven predvođen Dame* Alicom Kyteler za štovanje nekršćanskoga Boga. Dame Kyteler spasio je njezin status, no druge su sljedbenice spaljene.
Ratovi, križarski ratovi, kuge i seljačke bune bjesnili su Europom sljedećih nekoliko stoljeća. Ivana Orleanska, »Djevica Orleanska«, predvodila je francusku vojsku do pobjede, no Englezi su je spalili kao vješticu. »Djevica« je u vještičjoj religiji vrlo cijenjen pojam i neki smatraju da je francuski puk obožavao Ivanu
zato što je bila svećenica Drevne religije. Poljuljana je stabilnost srednjovjekovne Crkve, a feudalni se sustav počeo raspadati. Mesijanski pokreti i religijske pobune zapljusnuli su kršćanski svijet te Crkva više nije mogla mirno tolerirati protivnike. Papinska je bula Inocenta VIII. 1484. usmjerila inkvizicijsku moć protiv Drevne religije. Izdavanjem Malleusa Maleficaruma, »Malja za uništavanje vještica«, dominikanaca Kramera i Sprengera 1486. godine, postavljen je temelj za vladavinu terora koja je u Europi trajala sve do XVII. stoljeća.
Progon je najviše pogađao žene: od procijenjenih devet milijuna pogubljenih vještica, 80% je bilo žena, uključujući djecu i mlade djevojke, koje su zlo »naslijedile« od svojih majki. Asketizam ranoga kršćanstva koji je osuđivao tjelesnost, degenerirao je u nekim dijelovima Crkve u mržnju spram onih koje su rodile tijelo.
Mizoginija, mržnja spram žena, postala je snažnim elementom
srednjovjekovnog kršćanstva. Žene koje menstruiraju i rađaju
poistovjećene su sa seksualnošću i zlom. »Witchcraft potječe od
tjelesne požude, koja je u žena nezasitna«, tvrdio je Malleus
Maleficarum.
Teror je bio neopisiv. Jednom optužena, bilo od pakosnog
susjeda, bilo od razdražljivog djeteta, vještica je iznenada uhapšena,
bez upozorenja, bez dopuštenja da se vrati kući. Ona je smatrana
krivom dok nije dokazano suprotno. Uobičajena je praksa bila
optuženu skinuti do gola, potpuno je obrijati u nadi pronalaženja
vražjih »oznaka«, npr. pjega i madeža. Često su je boli dugim
oštrim iglama; prema predanju na mjestima gdje ju je đavao dirao
nije osjećala bol. U Engleskoj »legalno mučenje« nije bila
dopušteno, no osuđene nisu smjele spavati i podvrgnute su prije
vješanja sporom izgladnjivanju. Na kontinentu se prakticirala svaka
zamisliva grozota – sprave za mučenje, vijci za palce, »španjolska
čizma« koja je lomila kosti noge, teška batinanja – pun spektar
inkvizicijskih strahota. Optužene su mučene dok nisu potpisale
priznanje druženja s đavlom, mračnih i opscenih praksi koje nikad
nisu bile dijelom istinskih vještičjih učenja. Najokrutnije su
mučene dok nisu odale druge, dok nije ispunjena puna kvota od
trinaest članica kovena. Priznanje je donosilo blažu smrt; gušenje
prije lomače. Tvrdoglave, koje su se smatrale nevinima do kraja,
spaljene su žive.
Lovci na vještice i doušnici nagrađivani su za svjedočenja
i mnogi su to shvatili kao profitabilan posao. Nov muški
medicinski establishment sa zadovoljstvom je dočekao
mogućnost uništenja babica i mjesnih iscjeliteljica, glavnih
ekonomskih suparnica. Drugima su suđenja vješticama bila
mogućnost otklanjanja »drskih žena« i nepoželjnih susjeda. Same
vještice smatraju da je samo nekolicina osuđenih stvarno pripadala
kovenima ili prakticirala vještičja umijeća. Žrtve su bile starije,
senilne, mentalno bolesne, žene neugodna izgleda ili one koje su
imale neki hendikep, mjesne ljepotice koje su ugrozile nečiji ego
odbijajući udvaranja, ili one koje su u svećenicima ili oženjenim
muškarcima budile požudu. Homoseksualci i slobodni mislitelji
uhvaćeni su u istu mrežu. Nekih je dana pogubljeno na stotine
vještica. U biskupiji Trier, u Njemačkoj, nakon suđenja 1585. u
dva je naselja ostala samo jedna žena.
Vještice i vile koje su uspjele pobjegle su u zemlje gdje ih
inkvizicija nije mogla naći. Neke su možda dospjele do Amerike.
Možda se je u Salemu prije suđenja, koja su označila kraj aktivnog
progona u ovoj zemlji* sastajao istinski koven. Neki znanstvenici
misle da je obitelj Samuela i Johna Quincyja Adamsa bila član
megalitičkog kulta »zmaja«, koji je čuvao znanje o moći kamenih
krugova. Neovisan duh vještičje religije zacijelo je vrlo sličan
idealima »Founding Fathers«: primjerice, sloboda govora i
štovanja, decentralizirana vlast te prava pojedinaca umjesto
božanskih prava kraljeva.



Ovo je također bilo razdoblje vrhunaca trgovine afričkim
robljem i osvajanja Amerikâ. Optužbe protiv vještica – za
neobuzdanost i štovanje đavla – iskorištene su za opravdanje
porobljavanja Afrikanaca (koji su navodno dovedeni u Novi svijet
da bi bili pokršteni) i uništenje kulture i genocid američkih
starosjeditelja. Afrička je religija navukla krinku katoličke
nomenklature, nazivajući svoje orishe sveticama, preživjevši u
tradicijama Macumba, Santeria, Lucumi i Voudoun, religijama
nepravedno ocrnjenima kao i vještičja.
Oralna nam tradicija kaže da su neki europski pagani,
dovedeni kao najamna radna snaga ili osuđenici, pobjegli i
pridružili se Indijancima čija je tradicija bila slična njihovoj. U
nekim područjima, poput američkoga Juga, miješali su se crnci,
bijeli pagani i starosjeditelji.
Vještičja je religija u Americi i u Europi postala
zabranjenom i najtajnijom religijom. Tradicija se prenosila samo
onima kojima se moglo apsolutno vjerovati, obično članovima
obitelji. Komunikacija između kovena je prekinuta; više nije bilo
sastanaka na velikim svetkovinama radi razmjene znanja i rezultata
čini i rituala. Dijelovi su tradicije izgubljeni ili zaboravljeni. No
ipak, tajno, u tišini i uz svjetlost žeravica, iza zatvorenih kapaka,
kodirano u narodnim pjesama i bajkama ili skriveno u podsvjesnoj
memoriji, sjeme se prenosilo.
Kad su u XVIII. stoljeću završili progoni nastupilo je
razdoblje bezvjerja. Sjećanje na istinsku religiju je izblijedjelo;
preostali stereotipi činili su se apsurdnima, smješnima i
tragičnima. Vještice su tek u ovom stoljeću »izašle iz ormara za
metle« i istinom se suprotstavile lošem imageu. Riječ »vještica«
ima toliko negativnih konotacija da se mnogi pitaju zašto je uopće
koristimo. No vratiti riječ »vještica« znači vratiti naše pravo, kao
ženâ, da budemo moćne; a muškaraca da žensko u sebi shvate
kao božansko. Biti vješticom znači poistovjetiti se s devet milijuna
žrtava mržnje i bigotstva i preuzeti odgovornost za oblikovanje
svijeta u kojem predrasude više neće zahtijevati žrtve. Vještica je
»oblikovateljica«, stvarateljica koja nevidljivo materijalizira u oblik
i stoga je jedna od Mudrih, ona čiji je život ispunjen magijom.